Poznajem mnogo vrtićanaca i većina ih obožava slušati priče. Čitaju im u vrtiću, nekima čitaju mama i tata, a neki su već izmislili i svoje priče pa ih rado dijele s drugom djecom ili mlađom braćom i sestrama.
Pripovijedanje, tj. pričanje priča je iznimno korisna vještina koja djetetu, kasnije odraslom čovjeku, može prilično olakšati funkcioniranje u privatnom i poslovnom okruženju.
Priče djetetu pomažu razumijeti i pohraniti velik broj informacija s kojima se susreće tijekom dana. Činjenice se ne mogu dugo zadržati u dječjim glavama osim ako im ne damo narativni kontekst odnosno priču.
Stvaranje priče u dječjoj glavi ujedno je i davanje značenja određenim informacijama što čini preduvjet za učenje i pamćenje kasnije u školi.
Pričanje priča razvija djetetove komunikacijske vještine
Osim očiglednog pozitivnog utjecaja na razvijanje djetetove mašte i kreativnog načina razmišljanja, pričanje vlastitih priča djetetu pomaže verbalizirati ideje, ali i emocije.
Smišljanje vlastite priče vodi u samu strukturu priče pa tako dijete s vremenom uviđa kako svaka priča treba imati jedinstvenu strukturu da bi bila smislena i svima razumljiva te da se treba razvijati od uvoda do kraja. Na taj način vježba poslagivati svoje misli i povezivati ih u cjeline.
Stvarajući priču, dijete odabire riječi kojima je želi ispričati, a proces pronalaska prave riječi kojom bi nešto opisao ili izrazio, osnažuje njegov vokabular i svjesnost o jeziku.
Pričajući priču roditeljima ili drugoj djeci, dijete vježba svoje prezentacijske vještine budući da u priču nesvjesno ili svjesno uključuje i razne pokrete, mimiku lica te mijenja boju glasa.
Izgovarajući svoju priču dijete postaje svjesno riječi, rečenica, njihove građe i smisla, pauza u priči te rečeničnih dijelova koje posebno treba naglasiti. Takve spoznaje bit će mu korisne u školovanju, posebno u razumijevanju funkcija interpunkcijskih znakova.
Predstavljanje vlastite priče pred drugima jača djetetovo samopouzdanje
Dijete koje izmišlja svoju priču mora voditi računa o tijeku radnje, o likovima koji se u priči pojavljuju i o poruci koju želi prenijeti.
Nekoj je djeci teško pronaći temu o kojoj bi pisali pa im uvijek možete priskočiti u pomoć s prijedlogom ili prvom rečenicom priče.
U njihove procese stvaranja možete uključiti i fotografije pa im postavljati pitanja o tome tko se na slici nalazi, zašto je baš na tom mjestu, gdje je bio prije, kako se osjeća te ih tako navoditi na pričanje priče.
Sramežljivijoj djeci pričanje pred drugom djecom može biti veliki izazov, ali kad se jednom odvaže na takav korak, to najčešće bude pozitivno iskustvo. Djeci koja uspiju ispričati smislenu priču na koju druga djeca dobro odreagiraju, samopouzdanje naraste za jedan broj. 🙂
Pričanje vlastitih priča djecu motivira na čitanje tuđih priča, a kasnije i na zapisivanje vlastitih. U samom startu takva djeca imaju manji otpor prema čitanju i pisanju u školi.
Na programu Pričanac koristimo različite literarne i dramske igre kojima vježbamo naraciju i svjesnost o jeziku. Svakog mjeseca obrađujemo novu temu, a iz tjedna u tjedan novu priču koja nam služi kao polazišna točka za stvaranje vlastite.
Program se odvija u dvije grupice, mlađoj ( 4-5 godina) koja se sastaje ponedjeljkom od 17 do 18 sati, i starijoj (5-7 godina) koja se sastaje četvrtkom od 18.45 do 19.45.
Ako vaš mali kreativac voli slušati i pričati priče ili bi mu dobro došla podrška u tom području, s veseljem ga očekujemo.
Izvor: Why children should be given the opportunity to tell stories, Martha Hamilton i Mitch Weiss.
